Korisnički profil

Registriraj se
a

HORKA komunikacije

  /  Komunikacijski savjeti   /  Kako razgovarati s djecom?

Kako razgovarati s djecom?

Mislim da nema većeg izazova u komunikaciji nego razgovarati s djecom.

Način na koji im se obraćamo njima govori o njima; odnosno daje im do znanja koliko ih (ne)cijenimo, koliko su (ne)važni, što mislimo o njima… Na temelju našeg ponašanja prema njima, oni stvaraju svoje misli o sebi. Za čitatelje stava „pa preživjet će, i mi smo dobro ispali, šta nam fali“, ovaj tekst bi bilo najbolje preskočiti.

Nisam sigurna koliko smo mi kao odrasli ljudi svjesni moći koju imamo u razgovoru s djecom. Gotovo svakodnevno se susretnem s primjerom komunikacije prema djeci koji me jako rastužuje, primjerice kada dijete nešto loše napravi, a roditelj kaže:

A jesi blesav!

Nikad ništa ne napraviš dobro.

Svi drugi su uspjeli, zašto nisi i ti?!

Kako si glup!

Tvoj brat to nikad ne bi napravio!

Reći će roditelji – u trenutku frustracije izleti svašta! Vidjela bih ja tebe da imaš dijete! Vi komunikolozi komplicirate i preuveličavate!

Začudili biste se što sve znači uvrijediti povrijediti drugu osobu u komunikaciji, a koliko mi se čini, većina roditelja to još uvijek radi  u svakodnevnoj komunikaciji. Prije svega, treba razumjeti da je i dijete – čovjek 🙂 I to puno osjetljiviji nego odrastao čovjek, zato komunikacija s njim treba biti opreznija nego s odraslom osobom. Pokazat ću nekoliko primjera asertivnih rečenica umjesto agresivnih i pasivno-agresivnih:

Čini mi se da je ova glazba malo preglasna, hajde da stišamo. Umjesto: Dobro jesi ti gluh?!

Hvala ti što si podijelila mišljenje sa mnom, no ne bih rekla za tvoju učiteljicu da je glupa. Možeš li mi reći točno ponašanje koje te smeta? Umjesto: Daj ne izmišljaj, kako nikom drugom u razredu to ne smeta?!

Ovo danas je bio težak ispit i vjerujem da si dao sve od sebe. Umjesto: Pa ti ne bi dobio 5 ni da ti ispred nosa stoji

Čini mi se da te stvari koje se trudimo raditi zajedno ne zanimaju. Možeš li mi reći što bi volio raditi u naše zajedničko vrijeme? Umjesto: Nikad te ništa ne zanima!

Možemo zajedno razmisliti o našoj perspektivi u procesu komunikacije – kada se nalazimo u poziciji submisivnoga, kada u poziciji nadređenoga, a kada smo jednaki? Pitajte se, molim vas, hoćete li svome nadređenome u lice reći da je nesposoban? Svojoj doktorici? Kolegi na poslu? Svećeniku? Ili bilo kojoj drugoj osobi prema kojoj osjećamo strahopoštovanje i koja nam na neki način predstavlja autoritet? Nećete, naravno – a ako i dođete u tu situaciju, to će biti nakon 1000 situacija u kojima ste to htjeli reći pa niste, ili ćete dooobroo promisliti prije nego krenete uopće u takav razgovor.  Lako je biti moćan i dominantan nad djetetom, zar ne? Lako je prokazati sebe velikim, pametnim i boljim krajem 55 centimetara ljudskog bića.

Zašto smo verbalno agresivni prema djeci?

Prvo, jer su tako radili naši roditelji i njihovi prije njih i njihovi prije njih… Jednostavnije nam je „ispucati“ se na djetetu jer zapravo znamo da će ostati uz nas jer nas treba. I naizgled ne riskiramo ništa! Imamo duboko nesvjesno uvjerenje da je to NAŠE dijete, da se ono PODRAZUMIJEVA i zato komunikacija prema njemu može biti – kakva god. Nažalost, često se koristimo tim agresivnim načinom komunikacije jer smo ga preuzeli kao prihvatljiv i funkcionalan model koji učinkovito i brzo riješi situaciju.

 

Jeste li se kada zapitali kakav utjecaj imaju riječi na djecu?

 

Mi odrasli ćemo se vrlo lako uvrijediti kada nam netko kaže da nikad ništa ne napravimo dobro, da je netko drugi bolji od nas ili da je uspješniji u puno toga. A ipak, tako ćemo lako djetetu reći kako je prijatelj iz razred opet bio bolji od njega…

Hajdemo drugi put probati ophoditi se prema djeci kao prema odraslim osobama. Odslušati ih do kraja u trenutcima kada vidimo da im je nešto jako važno, zahvaliti im na mišljenju, na dobro urađenom poslu, na obavljanju zadataka.

Hajdemo ih pitati što misle o baki, prijateljima, školi? I odslušati ih do kraja jer njihovo mišljenje znači. Njihovo mišljenje vrijedi.

Jedna mi je prijateljica ispričala izvrstan primjer. Njezina kćer, tinejdžerka, rekla je:“ Kako sam glupa!“ A moja je prijateljica na to njoj rekla: „Da se više nikad nisi tako obratila mojoj kćeri.“

 

VI imate kontrolu nad razgovorom. Vi ga usmjeravate, dajete mu ton, oblik, boju, emociju…

 

I to zaista jest tako; ako im kažete da su glupi, oni će vjerovati da su glupi.

Ako im kažete da vjerujete u njih i da znate da mogu riješiti zadatak, i oni će vjerovati u sebe. Kako se mi ophodimo prema njima, oni takvo mišljenje stvaraju o sebi.

Jer vaša djeca nisu ispušni ventil niti alat za izbacivanje frustracija i učvršćivanje dominacije. Naš primjer komunikacije prema našoj djeci treba biti ono što im usađujemo da misle o sebi samima. Isto kao što vas neke riječi bole, tako bole i njih, samo što se ne znaju i ne mogu adekvatno izraziti. No, to ne znači da vaše riječi nisu ostale kao štambilj na njihovom srcu koji nose do kraja života.

Registracija korisnika

Resetiraj lozinku