Rečenice koje zvuče isto – ali nisu

Sjećam se, kada sam još bila dijete, znala sam dobiti komentar: Ti si uvijek tako osjetljiva! Taj me komentar prati do dan danas, a on se ujedno i negdje upisao u moj potpis osobnosti… Prirodno ili proročanstvom te presude, ne znam.

Vjerujem da sam negdje usput i sama povjerovala da sam osjetljiva, jer je ta presuda zapravo bila vrlo logična. No, pitanje je – je li doista bila istinita. Zato me ta tema, s odmakom 25+ godina, ponovno dočekala na treninzima komunikacijskih vještina.

Što nam zapravo rade te presude kombinirane s UVIJEK I NIKAD?

 

I komunikacijski savjetnici griješe.

Ne tako davno, uhvatila sam se kako sam bliskoj osobi rekla: Ti nikad… (dodaj opće teme koje žene govore muškarcima) 😊

Izgovorila sam je brzo, u afektu, uvjerena da samo govorim istinu. I zapravo,  u tom trenutku sam stvarno imala osjećaj pobjede, olakšanja, napokon izbacujem frustraciju… Ali ono što se događa je da me druga osoba ne čuje na način koji ja želim, već se automatski stavlja u obrambenu poziciju. Kreće poznat scenarij: druga se strana ukrutila, počela nabrajati situacije u kojima se to NIJE dogodilo, braniti se. U trenu smo prestali razgovarati o onome što me boljelo i počeli razgovarati o tome tko je u pravu.

Dragi čitatelju,  da – to se dogodi i nama komunikacijskim savjetnicima češće nego što misliš.

Nakon ove standardne dinamike konflikta s nemogućim završetkom dokazivanja tko je u pravu, zastala sam i rekla: Čekaj, ja ovo uopće nisam ovako htjela reći. Dozvoli da se ispravim. ‘Ajmo se vratiti na početak.

I odlučila sam prevesti tu rečenicu u asertivnu. Umjesto u osuđivačkom tonu koji nas razdvaja, svjesno odabirem govoriti u asertivnom tonu koji jasno postavlja moju granicu i viđenje te uvažava drugu osobu.

 

Neke su rečenice slične, ali su zapravo potpuno različite.

Jer da sam umjesto toga rekla: Kad me prekineš dok govorim, osjećam se tužno, razgovor bi imao sasvim drugačiju energiju.

Obje rečenice proizlaze iz istog osjećaja, ALI prva napada osobu, a druga opisuje iskustvo. I što je još važnije, druga rečenica mom sugovorniku daje širu sliku o meni; kako je meni, što osjećam, kako interpretiram nešto. To je tako ljekovito!

Prva rečenica generalizira NIKAD. Na jednom komunikacijskom treningu, moja je trenerica izgovorila: Ljudi, kao prvo, to je laž. Ništa nije stvarno NIKAD i ništa nije stvarno UVIJEK. Jezik treba biti precizan, a za tu preciznost mi preuzimamo odgovornost u izražavanju.

Druga rečenica ostaje u konkretnom trenutku. Dogodilo se OVO, ja se osjećam OVAKO. Ona povezuje uzrok s posljedicom.

Isto vrijedi i za druge situacije koje svakodnevno čujem, i privatno i profesionalno.

 

Zašto si to napravio? nasuprot Možeš mi reći što se dogodilo?

Obične, svakodnevne, automatske rečenice možemo transformirati tako da daju više prostora za razjašnjavanje konteksta i ostanak u odnosu. 

„Opet kasniš“ nasuprot „Dogovorili smo se za šest, a sad je šest i dvadeset.“

„Ti uvijek sve zaboraviš“ nasuprot „Važno mi je da ovo zapamtiš.“

 

Kad kažemo TI UVIJEK ili TI NIKAD, vrlo rijetko mislimo doslovno uvijek ili nikad. To su rečenice koje dolaze iz frustracije, ne iz preciznosti. Ali osoba koja ih čuje ne čuje našu frustraciju, čuje optužbu.

A kad se netko osjeti napadnutim, prirodna reakcija nije razumijevanje, nego obrana. (Vjerujem da ti je ovo poznato).

 

S vremenom sam naučila da je jedna od najvažnijih komunikacijskih vještina govoriti o sebi bez napadanja drugoga. To ne znači da trebamo umanjivati svoje osjećaje ili ih pakirati u šećernu vunu. Dapače,  jasnoća je važna! Ali jasnoća ne mora biti agresivna.

Rečenica koja počinje s „Kad…“ ili „Osjećam…“ traži malo više odgovornosti. Ona kaže: ovo je moje iskustvo. Ne tvrdim da si ti loša osoba. Ne tvrdim da je ovo tvoja trajna osobina. Govorim o onome što se dogodilo i kako je to utjecalo na mene.

I to je ooooogromna razlika.

 

Možda će netko i dalje reagirati obrambeno.

Možda razgovor neće odmah postati lak. Ne brini, nema savršenog recepta koji će upaliti u 100% slučajeva. Ali povećavamo šansu da budemo shvaćeni, a ne da pobijedimo u raspravi.

Zato, kad osjetiš poriv da kažeš „ti nikad“ ili „ti uvijek“, zastani na trenutak. Sjeti se koliko je važno da budeš PRECIZAN. Da budeš uvažavan, svjestan da je preko puta tebe samo ČOVJEK.

Jer rečenice mogu zvučati slično, ali njihova funkcija ovisi o stanju našeg srca i sposobnosti samokontrole. „Samo“ to, znam…

 

Čujemo se sljedećeg četvrtka. I birajmo riječi pažljivije.