Ne miješajte pristojnost s prešućivanjem

Prije 2 mjeseca vadila sam umnjak. Prošli tjedan i drugi. Situacija koja sama po sebi nosi dozu nelagode već mi se događa četvrti put. Bezumna ostadoh 😊

Iako nemam strah od zubara, imam užasno nelagodan osjećaj nakon davanja anestezije. Jednom sam prilikom dobila sve fizičke simptome anksioznog napada: tresle su mi se noge na stolici toliko da doktor nije mogao raditi zahvat, ruke su mi bile hladne, a hladan znoj oblio je čitavo moje tijelo. No, kada prođe taj prvi osjećaj nakon davanja anestezije, nekako dođem do sebe i onda sam mirna kao bubica do kraja zahvata.

Ponavljam, nemam strah od doktora niti od igle, nemam sindrom bijele kute ni u kojem obliku, nego jednostavno – ne volim osjećaj kad nemam kontrolu.

Ovo je relativno često, jer u tim trenucima kontrolu prepuštamo nekome drugome. Sjedite u stolcu, slušate objašnjenja, klimnete glavom… i pristajete na sve što stručnjak predloži.

Prije ovog zahvata, a poučena prethodnim iskustvom sebe u ovim situacijama, napravila sam plan.

Ja ću reći doktoru što prolazim nakon anestezije i zamolit ću ga da mi da nekoliko minuta da se saberem i onda možemo nastaviti zahvat. Naravno da su mi se vrtile opcije: što ako me ne bude htio slušati, što ako me ne doživi, što ako… I odgovor je bio: pa dobro, ako bude tako, mogu se još jasnije zauzeti za sebe, a potom, ako i dalje vidim da ne surađujemo, mogu jednostavno OVDJE I SADA ne napraviti zahvat. Razmišljajući o ovom scenariju, već mi je dobar dio tereta pao s leđa i osjećala sam značajno olakšanje.

I tako, sjela ja na stolicu.  Imala sam dvije opcije – prešutjeti i nadati se da će sve biti u redu ili jasno reći što će se možda dogoditi i tražiti razumijevanje i suradnju medicinskog osoblja.

Rekla sam otprilike ovako:
„Doktore, važno mi je da znate da teško podnosim osjećaj anestezije u ustima. Možete li, nakon što mi date anesteziju, dati maksimalno 5 minuta da se ja priviknem na taj osjećaj?  Meni samo trebalo malo vremena, ja ću se prošetati po ordinaciji, prodisati  i onda sam spremna.

Doktor je, Bogu hvala, bio tako razuman i topao. Odmah je rekao da nema problema i s dodatnim oprezom počeo provoditi postupak. „Želite li pokrivalo po glavi?“, „Sad ću vam dati prvu injekciju…, Sad ide drugi ubod…“ I između svakog uboda pita me kako sam i da samo pokažem rukom ako mi nije dobro.

I tako je bilo, nakon injekcije, ustala sam, prošetala, prodisala, sjela nazad u stolicu i sve je prošlo u miru i super!

Što se tu zapravo događa?

Premotat ćemo ovo na jučerašnju situaciju koja mi je pomogla još učvrstiti ovaj stav. Jučer sam išla primiti jednu injekciju. (Krenulo me sa zdravstvenim kartonom…) Ušla sam u razgovor s medicinskom sestrom koja mi je ispričala kako je taman ujutro bio jedan gospodin koji je trebao isto primiti injekciju, i koji se sav zakočio čim se ona približila. Problijedio, počeo padati u nesvijest… Onda je ona dozvala njegovu ženu koja je pojasnila da se on panično boji injekcije. Kaže mi sestra na to: Pa šta nije odmah rekao! Ne bi ni sebe ni mene doveo u ovu situaciju!

Asertivnost je ovdje zlatno mjesto susreta.

Ako tražite nešto za sebe, a ne narušava integritet niti poštovanje druge osobe, samo naprijed 😊 I doslovno, ako ne pitate – pa kako ćete dobiti? Drugi ljudi nam još ne čitaju misli (na sreću).

Ja sam doktoru samo dala informacije o meni i mojoj reakciji i strahu. Rekla sam mu točno što mi treba i potražila suradnju s njim.

To je asertivnost.

Asertivnost nije nametanje. Nije borba za zadnju riječ, nije bezobrazluk i tvrdoglavost… Nije potreba da budemo u pravu. Asertivnost je sposobnost da izrazimo svoju potrebu jasno, mirno i s poštovanjem, bez umanjivanja sebe i bez umanjivanja druge osobe.

Vrlo često miješamo pristojnost s prešućivanjem.

Učeni smo da „ne talasamo”, da ne kompliciramo, da vjerujemo autoritetu. I naravno da je povjerenje važno. No povjerenje ne isključuje komunikaciju. Naprotiv, kvalitetan odnos – bio on liječnički, poslovni ili privatni – podrazumijeva dvosmjernost.

Asertivna rečenica najčešće počinje s „Ja”:
„Važno mi je…”
„Trebam…”
„Ne odgovara mi…”
„Voljela bih da…”

Bez optuživanja, pasivne agresije, povlačenja.

Možda nećemo uvijek dobiti ono što tražimo. No gotovo uvijek ćemo dobiti nešto jednako važno: jasnoću, poštovanje i osjećaj osobnog integriteta.

Zato je moj današnji podsjetnik jednostavan: u sljedećoj situaciji u kojoj osjetiš da ti nešto jest važno, izgovori to. Smireno, konkretno i bez suvišnih opravdanja.

Asertivnost nije urođena osobina – ona je komunikacijska vještina!