Koristimo iste riječi, ali ne razumijemo se
Bila sam na putu pa je komunikacijski savjet četvrtkom postao komunikacijski savjet subotom (ah ta prevrtljiva veljača 🙂 )!
Inspiraciju volim crpiti iz svakodnevnih situacija, stoga sam pitala obitelj o čemu da pišem. Brat je kao iz topa izvalio: Ispeci pa reci! Dvaput mjeri, jednom reži!
O čemu ove izreke zapravo govore? Govore o snazi riječi.
Međutim, prije nego krenem na samu srž ovih izreka, pojasnit ću što je to toliko zanimljivo u samom jeziku da odabiremo određene riječi u komunikaciji.
Riječi koje koristimo u govoru gotovo za svakog od nas imaju posebno značenje. Kada kažem riječ MIR, ona za nekog predstavlja osjećaj, za nekoga sliku, za nekoga situaciju… Tako je sa svim apstraktnim imenicama. Apstraktne imenice su one koje se odnose na osjećaj, ideju, koncept ili stanje, npr. sloboda, obrazovanje, država… A kada ulazimo u raspravi ili konflikt s drugom osobom, najčešće se sukobljavamo na toj razini komunikacije; netko je narušio neki naš koncept ili vrijednost, misao ili percepciju.
Budući da koristimo određene riječi unutar jezika kojim komuniciramo, povezani smo s tim riječima na nekoliko razina. Zato „ne čujemo isto“ neke riječi ili rečenice, budući da svatko od nas ima svoje iskustvo, prethodno znanje i značenje koje daje određenim riječima.
Stoga u razgovoru treba biti vrlo pažljiv kada je riječ o riječima koje koristimo kada želimo raspraviti teže teme, izraziti svoje mišljenje ili stava, ili uputiti na tuđe ponašanje.
Kada kažem pažljivi u odabiru riječi, ne mislim biti manipulativni, nego razumjeti da možda ja i druga osoba ne vežemo jednaka značenja za određene riječi. Ujedno treba biti povezan sa sobom toliko da koristimo riječi koje su za nas najtočnije, s kojima se mi povezujemo na najdubljoj razini. Treba razumjeti da u našemu izražavanju po inerciji dolaze riječi s kojima smo bliski, na koje smo navikli i koje opisuju nas; no to ne znači da će te iste riječi isto značenje imati i za drugu osobu. Ono što je najvažnije je da se mi izražavamo iskreno i autentično koristeći riječi koje su za nas najtočnije.
Učenje riječi i pripisivanje značenja ponašanjima dolazi iz naše najranije dobi i kroz proces odrastanja, stoga ga učimo kroz modele kojima smo okruženi. Primjerice, možete primijetiti da se vaše dijete manje otvara prema vama, manje se smije, zatvara se u sobu… Pitate ga: zašto si tužan? To će dijete to stanje vjerojatno povezati s emocijom tuge, iako će možda biti povrijeđeno, razočarano, umorno… No, model riječi koje nudimo vežemo uz određena stanja. Vjerojatno će to dijete tugu vezati uz ovaj koncept ponašanja. A zapravo postoji još čitav spektar emocionalnih stanja koje možemo povezati uz neka ponašanja.
Što može izazvati nedostatak razumijevanja značenja određenih riječi? Frustraciju. Kada se ne možete izraziti jer „nemate riječ za to“ ili pak kada očekujete da će drugi kroz vaše ponašanje primijetiti ono što vi želite komunicirati.
Riječi koje izgovaramo imaju određenu težinu za nas, ali imaju i za drugu osobu – i to ponekad može imati sasvim drugo značenje! I ne samo to; na neke riječi smo posebno „alergični“, stoga izazivaju u nama jaku emocionalnu reakciju. „Jesi se ti to udebljala?“, „Moj je sin završio godinu u roku i dao sve ispite s peticama!“, „Išla sam i ja na Kubu i nije baš nešto…“
Zato bismo zaista trebali biti svjesni snage našeg jezika jer naš jezik oblikuje naše odnose. Iako naša međuljudska komunikacija ne počiva samo na jeziku nego uključuje i čitav niz drugih faktora, jezikom se povezujemo, jezik živimo…
Čovjek se ponaša kao da oblikuje jezik i gospodari njime. Međutim, istina je da je jezik gospodar čovjeku.
Martin Heidegger