Stojiš mi PREBLIZU!
Sigurna sam da ste se barem jednom osjetili nelagodno u društvu neke osobe, a da povod tome nije bilo nešto što su oni rekli niti napravili, nego jednostavno – zato što su tu. Posebice ako je riječ o osobama koje smo tek upoznali ili o osobama koje nam nisu baš drage. Ne možemo točno detektirati zašto nam smetaju, ali jednostavno se ne osjećamo ugodno kada su nam (pre)blizu.
Sjetite se samo situacije u javnom prijevozu kada smo blizu jedni drugima. Ako je gužva u tramvaju, svoje tijelo okrećemo uglavnom okrećete prema prozoru, ili se zatvarate u svoj prostor, odnosno gledate u mobitel, tražite nešto u torbi… Ako ćemo maksimalno pojednostaviti, jednostavno bi vam najugodnije bilo kada nikoga ne bi bilo u prijevozu osim vas. Općenito se kretanje našeg tijela u skupini nepoznatih ljudi koji su nam vrlo blizu, ponaša po određenim pravilima neverbalnog kodiranja znakova koja se svode na jedno, a to je zaštita našeg osobnog prostora, odnosno održavanje naše sigurne zone.
Kada govorimo o tome da se želimo osjećati sigurno, u teoriji neverbalne komunikacije ne govorimo o sigurnosti kao (suvremenom) konceptu, nego kao zbiru signala koje je kroz povijest razvio homo sapiens, a koji ga štite od potencijalnih opasnosti u njegovoj okolini. Na koncu, ta nas je vještina i spasila i očuvala. Taj zbir signala događa se u našem limbičkom mozgu, koji nas upozorava svjesno i nesvjesno. Nesvjesni dio najbolje se ogleda u neverbalnoj komunikaciji, odnosno ponašanju ljudskog tijela kroz kretnje, geste, mimiku, ekspresiju…
Naše tijelo instinktivno reagira na prostor koji nas okružuje i prema tome mi osjetimo ugodu ili nelagodu kada nam je druga osoba na određenoj blizini. Te zone prostora ugode odredio je Edward Hall 60-ih godina prošlog stoljeća, a podijelio ih je na četiri:
- do 45 cm – intimna zona
- do 1,2 m – osobna zona
- do 3,6 m – društvena zona
- preko 3,6 metara – javna zona
U intimnu zonu pripadaju naša djeca, partner, jako bliske osobe. U osobnu prijatelji, bliske kolege, roditelji… U društvenu zonu ubrajamo sve kontakte s kojima smo u socijalnim/društvenim situacijama; poslovna druženja, boravak u kafiću, poslovni sastanci… Sve preko 3,6 metara smatra se javnom zonom, odnosno to je daljina na kojoj imamo publiku. Ova razina najčešće se događa pri javnom nastupu. Dakle, zone su podijeljene prema stupnju ugode koje nam stvaraju drugi ljudi u prostoru oko nas.
Zasigurno ste mogli primijetiti kod sebe ili kod drugih kako se približavate ili uzmičete ovisno o vrsti kontakta s nekom osobom; odnosno koliko ste bliski, zainteresirani, koliko povjerenja i sigurnosti osjetite… Probajte sljedeći put primijetiti gdje stojite kada se tek upoznate s nekim, a gdje kada ste bliski s nekom osobom i probajte namjerno korigirati taj prostor korakom naprijed ili nazad. Čudan osjećaj, zar ne? Hvala našem mozgu što se poigrava s nama! ?