Ja bih si dao za pravo komentirati
Ja bih si dao za pravo komentirati ovu prezentaciju, reče gospodin iz publike nakon predavanja.
Predavač ustuknu na sekundu pa se mudro snađe i s osmijehom reče – Naravno, izvolite!
U dvorani je u trenu nastala tišina s podznakom iščekivanja – što će to tako važno gospodin iz publike sada reći?
Za potrebe ilustracije ove situacije, gospodina iz publike ćemo nazvati Gospodin Samoprozvani, a govornika Gospodin Govornik.
Gospodin Samoproozvani je, srećom, dao pozitivnu povratnu informaciju (feedback) na prezentaciju. Ispričao je o svome iskustvu, podijelio svoje mišljenje koje nije imalo konkretno veze s temom predavanja nego je više bilo okrenuto ka dijeljenju vlastitog mišljenja. No, što da njegovo mišljenje nije bilo pozitivno? Nisam se mogla ne upitati koja je svrha te povratne informacije? Je li takvo dijeljenje mišljenja bilo neophodno? Je li u redu tako se obratiti Gospodinu Govorniku? I kako uopće procijeniti kada je neophodno da se javimo za riječ, kada nam nitko tu riječ nije dao, odnosno nije nas pozvao na dijeljenje mišljenja?
Ja sam sjedila u publici s još 70-ak ljudi i nestrpljivo, nakon što se Gospodin Samoprozvani javio, a Gospodin Govornik izvrsno snašao, osjetila nelagodu. Pitala sam se što je toliko važno da moramo čuti, a s druge strane primijetila sam promjenu dinamike moći. O čemu se tu radi?
Naime, onaj koji govori je u poziciji moći. Kako god nama ugodna ili neugodna situacija javnog nastupa bila, mi kao Govornik smo u poziciji moći. Ljudi gledaju u nas, mi kontroliramo vrijeme, dinamiku, atmosferu… Kada nas netko u tom javnom nastupu prekine ili nam daje povratnu informaciju, dinamika odnosa moći se mijenja jer ona u tom trenutku prelazi na drugog Govornika (na onoga koji u tom trenu govori).
Kada je u pitanju povratna informacija, posebice u slučaju javnog nastupa, ona bi po zdravim komunikacijskim pravilima trebala uključivati nekoliko stavki.
Prije nego odlučite dati povratnu informaciju, napravite self check (provjerite sami sa sobom):
- Procijenite je li društvena priroda situacije takva da zahtijeva povratnu informaciju.
- Pitajte se – treba li povratna informacija doći od mene?
- Jesam li na bilo koji način pozvan da dam povratnu informaciju?
- Hoće li moja povratna informacija kvalitetno doprinijeti boljitku?
- Je li moja povratna informacija konstruktivna?
- Zašto imam potrebu podijeliti svoje mišljenje?
Predlažem ova pitanja kako bismo napravili intrapersonalni check, odnosno provjerili sa sobom što točno u tom trenutku želimo postići.
Što možemo učiniti kako bismo bili izvrstan komunikator, umjesto samoprozvano si dati prostor za riječ?
- Napraviti self check s pitanjima od ranije. Ako su odgovori pozitivni, predlažem sljedeće
- Zahvaliti govorniku na prezentaciji i, ukoliko zaista želimo dati povratnu informaciju, pitati: Mogu li dati svoj komentar / povratnu informaciju? Ili npr.: Volio bih nešto prokomentirati vezano uz prezentaciju, ukoliko vam je to u redu. Tražiti dozvolu za govor u ovakvoj situaciji je poželjno jer vi tada usmjeravate pozornost s Govornika na sebe, to jest vi postajete Govornik, intervenirate u nečiji javni prostor i mijenjate dinamiku predavanja, a ujedno, ovisno o tome što kažete i pitate, utječete na sveukupan dojam o predavanju.
- Ako govornik kaže nešto poput: Hvala vam, volio bih da prokomentiramo nakon prezentacije u neformalnijem okruženju, pristanete na to.
- Ako vam govornik daje prostor za riječ, voditi se sljedećim smjernicama. Budite jasni i konkretni. Ne govorite o sebi, prezentirajući svoje uspjehe i znanja iz tog polja, ne hvalisajte se. Usmjerite se na temu razgovora – komentirajte konkretno, povežite svoju konkretnu misao s temom.
- Pokušajte povratnu informaciju dati u skladu s konceptom nenasilne komunikacije, o čemu sam pisala ranije.
- Budite sigurni da je adekvatno vrijeme za iznošenje povratne informacije i budite sigurni da vam je jasan vaš cilj ovakvog načina komuniciranja.
Da biste bili mudar Gospodin Samoprozvani, izbrojite do 3, razmislite, procijenite.
Ovakve situacije nerijetko me podsjete na priču o Sokratova 3 sita.
Neki je čovjek došao jednog dana, sav uzbuđen, mudrom Sokratu.
”Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?”
“Trenutak”, odgovori Sokrat, ”prije nego što mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?”
”Tri sita?”
“Da”, odgovori Sokrat, ”prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?”
”Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.”
“Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?”
“Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.”
“Dakle”, nastavi Sokrat, ”želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?”
”Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.”
”Dakle”, zaključi Sokrat, ”ono što mi želiš ispričati nije istina, ni dobro, ni korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.”
Napisao: Platon, prije 2 500 god
U nadi da smo nakon 2 500 godina naučili učinkovito komunicirati, pozdravljam vas. Istinito, dobro i korisno.
Katarina