Direktori koji kuhaju kavu – nesvakidašnja pozicija moći

Da biste bili moćni i pokazali poštovanje ili vaš osobni odnos prema odnosu u kojemu jeste, ne morate uvijek komunicirati riječima. Neverbalna komunikacija i sitne geste i ponašanja koje radite vašem sugovorniku daju do znanja na kojoj ste poziciji u odnosu na njega; poštujete li ga, uočavate li ga, čujete li ga, divite li mu se, odbacujete ga, žalite li ga…

Jedan od mojih bivših šefova je prema svim svojim djelatnicima uvijek bio u poziciji moći. Prekidao nas je dok smo govorili, ne bi nas pozdravljao na hodniku (a mi smo još više bili uplašeni smijemo li ga uopće pogledati i pozdraviti jer – što će se dogoditi ako ga pozdravimo i ako ne pozdravimo – strah je bio jednak). I tada sam mislila da je to kultura ponašanja koja je normalna i da je to jedino okruženje i način ophođenja koji funkcionira kada su u pitanju poslovni odnosu. Bogu hvala, život na Balkanu i kultura ponašanja učinili su svoje pa je tako i moćan onaj kojeg svi slušaju. Eh, kakve li zablude!

Naravno, ha gledajte – naučili smo da su šefovi takvi: glasni, jaki, temperamentni, tvrdoglavi, uvijek u pravu…Da im se moramo sklanjati, čitati po načinu hoda u kakvom su danas raspoloženju i možemo li ih ići pitati  za ono što nam treba… I nekako ne propitkujemo takva ponašanja i svim ćemo ih srcem braniti što su takvi jer su oni pod stresom, imaju puno obveza… A ono, obveza prema odnosu s ljudima je zadnja rupa na svirali. Ili zadnji zadatak u danu koji uglavnom ni ne dođe na red.

 

I tako, naučena ponašanja moći modeli su koje gledamo od najranijih dana.

 

Roditelji koji su autoriteti onda kada viču, oni kojih se bojimo, oni koji imaju ultimativna pravila koja se NE SMIJU prekršiti jer bi kazna bila strašna… Učiteljica kod koje se uvijek mora imati zadaća i sve znati… I tako se naučimo da je pozicija moći samo onda kada je ona glorificirana kroz autoritativno ponašanje koje u nama izaziva strah.

A moć je zapravo… Stabilnost i mir. Prihvaćanje trenutka i igranje s njim na najbolji mogući način; da prihvaćamo svoju poziciju, integritet i kapacitet tog trenutka; a to zapravo znači i da prihvaćamo i poziciju druge osobe i zato nemamo potrebu pokazivati moć u SVAKOJ situaciji. Igramo se s vlastitom moći tako da ne ugrožavamo drugog; jer moć proizlazi iz našeg stava, osmijeha, nježnosti, razumijevanja… A ne iz načina ponašanja kao što su: vikanje, ignoriranje, agresija, pasivna-agresija, kažnjavanja… To nije moć 🙂 To je nepoštivanje i nepovjerenje.

Srećom, ja vam radim s divnim ljudima. S ljudima koji se ne ukalupljuju, s ljudima koji stvaraju, propitkuju, pomiču granice i stvaraju jedan novi standard, kako i u svome poslu, tako i u pristupu ljudima.

 

Bijah ovoga tjedna na sastanku u jednoj tvrtki koja je vrlo, vrlo uspješna i vrlo, vrlo, vrlo neobična.

 

Neobična u smislu komunikacijskih odnosa. Mislim da je čak i od viška napomenuti da nam je danas svima već jasno da su na sceni neki novi klinci koji ne funkcioniraju na način kao što su funkcionirale generacije prije nas, ali to je pak druga tema za neki drugi blog ?

Nego, nazad na temu iz naslova – bila sam na sastanku i na početku sastanka direktor nas je pitao želimo li što popiti. Odgovorili smo, a zatim je direktor otišao iz prostorije za sastanke. Vratio se za nekoliko minuta vozeći poslužna kolica. Direktor je donio kavu.

Reći ćete, možda, pa što je tu čudno?

Komunikacijski odnos najbrže se uspostavlja činom. Komunikacija činom jedan je od načina kao kreirati odnos i pozicionirati se unutar njega, a osobe brže razumijevaju takav sadržaj nego li onaj verbalni. Jer 55% dojma jest neverbalna komunikacija koja uključuje gestikulaciju, ponašanje, mimiku, kretanje, proksemiju/blizinu…

Klasična pozicija moći u ovim društvenim strukturama bila bi da je on nazvao asistenta/icu, tajnika/icu da gostima donese piće. Sigurna sam da ste i sami bili u takvim situacijama i da su nam one svima vrlo poznate. No, ovaj čin koji je izveo ovaj direktor meni je komunicirao sljedeće:

• Ja nisam bolji od vas
• Ja nisam gori od vas
• Ja sam vama jednak
• Vi ste došli kod mene u goste i želim da vam je ugodno
• Moji djelatnici nisu moje sluge
• Poštujem vas kao ljude i poštujem i sebe

… Trebam li nastaviti?

On nam nije to morao reći, nego njegov čin to komunicira nama. Ovaj dragi mi primjer može nam poslužiti kao prekrasan podsjetnik da je komunikacija sve oko nas i sve u vezi nas. I da smo mi svi, unatoč svojim razlikama, društvenom statusu, obrazovanju, religiji ili naciji – ljudi s istim potrebama, osjećajima i željama.

Čitala sam u jednoj od knjiga komunikacijske teorije o komunikacijskom činu, gdje je autor dao izvrstan primjer uspostavljanja odnosa kroz ponašanje u vidu komunikacijskog čina. Uzmimo za primjer da ste na sastanku i ne nalazite zajednički jezik – dobro je zamoliti sugovornika da vam napravi uslugu, kao što je: možete li mi dodati vode? Imate li penkalo? Jer mi tada dajemo drugoj osobi do znanja da smo ju primijetili, a tražeći ju uslugu i prije nego što ju poznajemo, već smo se zbližili. Ljudi generalno vole pomagati jer im to daje osjećaj moći, stoga nije loše imati i na umu da kad tražite od nekoga pomoć – vi zapravo pomažete i njemu ?

Komunikacija činom je i pogled u prolaznika na ulici i upućivanje blagog osmijeha. Komunikacija činom je i zagrljaj koji ćemo dati prijatelju kojeg nismo dugo vidjeli; otvaranje vrata osobi koja ulazi nakon nas; jer ti činovi uspostavljaju pozicije u odnosu.

Moć ove geste koja se meni dogodila jest upravo u simbolu poniznosti. Moć ne pokazujemo kada smo glasni, bučni, kada maltretiramo druge ljude svojim kategoričnim epitetima i procjenama; čak dapače, tada pokazujemo koliko smo mali. Moć je velika kada je osjećaj primatelja komunikacijskog čina da je cijenjen i prihvaćen, a sve drugo su  – budalaštine, da ne koristim oštriji jezik – na koje, nažalost, u međuvremenu pristajemo i vjerujemo jer su nam tako drugi rekli.

Pozdravljam vas do idućeg tjedna uz pozdrav – budite moćni!